Rijetke zemlje nisu tako rijetke kao što im ime kaže Željezno doba je smijenilo mlađe brončano doba baš kao što je mlađe brončano doba smijenilo ono starije – to smo valjda u školi učili. (No nisu nam rekli, a trebali su, da se u prvom dobu bakar legirao arsenom, a u drugom kositrom.) Željezo je vladalo dvije tisuće godina dok ga u prošlom stoljeću nije zamijenio aluminij i tako smo, negdje s Drugim svjetskim ratom, zakoračili u doba lakih metala, aluminija, magnezija, a uskoro i „čudesnog metala budućnosti“ – titanija. Da je nastupilo novo doba bilo je svakome jasno. Svatko je mogao razlikovati mjedenu od kamene sjekire. „Ljuta mjed“ je kosila Ahejce i Trojance pod zidinama opsjednutoga grada, no nju je ubrzo pobijedio čelični mač rimskih legionara: novi vojnici nisu kosili „ognjem i mačem“ (kao što se danas malo nespretno prevodi) nego „ferro ignique“ – željezom i vatrom. I novo je, aluminijsko doba došlo u sjaju srebrnastih avionskih trupova i krila, a uskoro i u manje glamuroznom no češće viđenom obliku, obliku kuhinjskog posuđa. No što je nakon toga slijedilo, nakon doba aluminija, uopće se nije vidjelo. Lantanoidi ili, bolje rečeno rijetke zemlje (jer u tu skupinu osim lantanoida ulaze još skandij, Sc, i itrij, Y) ušle su u naš život posve neprimjetno. Nitko ne vitla sabljom od lantana (La) niti jede iz posuđa od neodimija (Nd), no ako se pravo uzme, tehnološka upotreba tih 17 metala, rijetkih zemalja, mnogo je šira od upotrebe bakra, željeza, pa čak i onih 15 kemijskih elemenata koje, zbog toga što imaju specifičnu težinu manju od 4,5, metalurzi svrstavaju u lake metale. https://lnkd.in/dVhRP4-e