Bug d.o.o.

Kako zakon regulira razne naprave za samoobranu, poput plinskih pištolja i električnih paralizatora? Ako ste ikad gledali nekoć vrlo popularnu monodramu Josipa Peakovića „On meni nema Bosne“, vjerojatno se sjećate i vica u kojemu se on šeta kroz šumu i čuje neku buku („trrrr!“ pa opet „trrrr!“) on potrči i nakon toga slijedi još nešto čudnih zvukova i jedan glasan „PUC!“ nakon koje se glavni lik zaustavi i kaže: „Ja pogledam, kad mene neko tuče!“. Dakle, uvijek postoji ta mogućnost da „pogledate, a kad ono vas netko tuče!“. Ili nešto slično što biste mogli podvesti pod zajednički nazivnik da ugrožava vaše zdravlje, život i dostojanstvo. Da će vam se nešto takvo dogoditi nije nemoguće, ali statistički za stanovnika Hrvatske nije pretjerano vjerojatno. Naime, Hrvatska, što ste vjerojatno i sami pretpostavljate, a što nam potvrđuju i brojke, statistički ne spada među posebno opasne zemlje. Prema dostupnim podacima broj ubojstava na 100.000 žitelja je 1,4, dok je svjetski prosjek 5,6. Usporedbe radi, u Njemačkoj je taj broj 0,9 na 100.000, u Kanadi 1,9 na 100.000, u SAD-u 5 na 100.000. Naši susjedi Slovenci su još sigurniji i mirniji sa svega 0,57 ubojstava na 100.000, dok je u Austriji ta brojka oko jednog ubojstva na 100.000. Ipak, broj ubojstava nije jedino mjerilo sigurnosti – postoje fizički napadi koji ne završe ubojstvom i nemaju za cilj ubojstvo, kao što su džeparenje, vandalski ispadi koji završe fizičkim obračunom i slično, ali ni u tom segmentu ne predstavljamo neku posebno opasnu destinaciju. Naravno, ovisno o nečijem zanimanju ili životnom stilu, ono što vrijedi za prosječnog stanovnika Hrvatske možda ne vrijedi u njegovom slučaju. Policajci i zaštitari se sigurno daleko češće susreću s nasiljem od drugih stanovnika, ali za njih onda vrijede i posebna pravila i dozvole koje ne vrijede za onoga tko ne spada u ova zanimanja. Također, nečiji „životni stil“ možda ga dovodi u opasne i neugodne situacije – u tom slučaju vjerojatno je uputno razmisliti o životnom stilu i možda nekim promjenama u ponašanju koje bi isključile potrebu za nošenjem oružja ili nekih drugih sredstava za obranu? Dakle, ako ste se osigurali da se bez razloga ne dovodite u situacije u kojima na vas vreba opasnost, a i dalje se iz bilo kojeg razloga bojite za svoju sigurnost i mislite da ćete biti sigurniji ako imate kakvo sredstvo za samoobranu, na što od dostupnih sredstava imate pravo i pod kojim uvjetima, a na koje nemate? Sve ovo regulira hrvatski Zakon o nabavi i posjedovanju oružja građana i sudska praksa. https://lnkd.in/dWuexCiq

Bakterija za sve: čisti vodu i daje vodik, proteine i biopolimere „Bakterije su morfološki jednostavni organizmi pa se obično smatraju primitivnom vrstom stanica. Međutim, ti organizmi nisu jednostavni biokemijski.“ Te su mi se dvije rečenice, pročitane iz nekog udžbenika prije mnogo godina, usjekle u pamet jer – ako se dočitaju do kraja – u njima je sadržana cijela mikrobiologija. Doista, u morfološkom, pa i citološkom („anatomskom“) smislu bakterijska se stanica ne može mjeriti ni s najjednostavnijim višestaničnim organizmom, pa opet višestanični organizmi, bilo da je riječ o biljkama ili životinjama, nemaju tako raznolik metabolizam kao bakterije, barem što se prehrane tiče. Jer bakterije jedu sve. Štoviše, jedna te ista vrsta bakterija može imati više vrsta metabolizama. Takvim bakterijama pripadaju i purpurne fototrofne bakterije (purple phototrophic bacteria, PPB). Pridjev „fototropne“ znači da one asimiliraju, da žive – poput zelenih biljaka – na račun svjetlosti. No, ne samo to. One mogu živjeti i od anorganskih spojeva (kemoautotrofi), a mogu se hraniti i organskim spojevima (organoheterotrofni organizmi). One su usto i fakultativni anaerobni organizmi, što znači da mogu živjeti i tamo gdje ima i gdje nema kisika. Sve u svemu, riječ je o živim bićima koja mogu bilo gdje rasti i svačim se hraniti. Ti su organizmi već dugo u žarištu interesa znanstvenika koji se bave zelenim tehnologijama. Jer, jasno je, purpurne fototropne bakterije se mogu iskoristiti za čišćenje otpadnih voda od organskih (heterotrofni metabolizam) i anorganskih onećišćenja (kemoautotrofni metabolizam). No sada se otvara još jedna mogućnost njihove primjene. One bi se naime mogle iskoristiti i za dobivanje proteina i još važnije, poli(hidroksibutirata), PHB, biorazgradivog polimera. Usto, PPB fotoheterotrofnim metabolizom proizvode i plinoviti vodik, a on je – zna se – ne samo industrijska sirovina nego i (zeleno) gorivo. https://lnkd.in/deiRbFrR

Kako se kuha najbolja kokošja juha Kokošja juha je juha za bolesnika, a i zdravome dobro dođe: to je krepka juha, likarija – rekli bi Dalmatinci. I ne bez razloga, ili – bolje reći – bez znanstvene potvrde. No ovo posljednje, znanstvena potvrda, postala je moguća tek u najnovije vrijeme kada su se metode kemijske analize toliko usavršile da je postalo moguće napraviti detaljnu analizu svega što se nalazi u juhi – jer kemijski spojevi u njoj su pravi uzroci njezine krepkosti, okusa i mirisa. Što je dakle po kemijskom sastavu kokošja juha? Glavnu čar juhi od piletine daju slobodne aminokiseline. One se dakako ne nalaze u mesu nego se dobivaju hidrolizom proteina koji se u njemu nalaze. Proteini se ne hidroliziraju (depolimeriziraju) lako, iz čega slijedi jednostavan zaključak: što se juha duže kuha bit će bogatija aminokiselinama, pa stoga i zdravija. To kažem zato jer njezina blagotvornost leži u činjenici da kuhanje obavlja najteži posao želuca i dvanaestnika, naime cijepanje dugih molekula bjelančevina na aminokiseline. Jednostavnije rečeno: što se juha duže kuha, to će biti hranjivija i probavljivija. Upravo su se tim problemom, načinom kuhanja kokošje juhe, pozabavili kineski znanstvenici koji su u časopisu Molecules objavili znanstveni rad posve jasnog naslova: „Effect of different cooking methods on aroma and taste of chicken broth“. U istraživanju su ispitali tri postupka kuhanja. Prvi je posve tradicionalan, kuhanje u glinenom loncu (ceramic pot, CP). Drugi je postupak bio vrlo popularan u nas, u prvim poratnim godinama, kada smo bili preplavljeni tehničkim čudima: kuhanje pod tlakom, u ekspres ili Papinovom loncu (electric preasure cooker, EPC). Treći postupak, u posljednje vrijeme vrlo raširen u Kini, je kuhanje u pećnici (combi oven, CO). Jasno je da se pri prvom i posljednjem postupku kuha pri 100 oC, a u drugom pri znatno višoj temperaturi (pri tlaku od primjerice od 1,5 bara voda vrije pri 112 oC). No, kako bilo da bilo, juha se mora dugo kuhati. To kažem zato što autori spomenutog rada nisu ni u jednoj posudi kuhali juhu manje od dva sata. Točnije rečeno, juhu su kuhali dva, tri ili četiri sata. I to u sva četiri kuhala, uključujući i Papinov lonac (EPC-1, EPC-2, EPC-3). I što su dobili? https://lnkd.in/dueF8Bt3

Potraga za savršenim kubitom: Zašto kvantno računarstvo kasni za AI revolucijom? Ono što zbunjuje pri svakoj novoj vijesti o razvoju kvantnog računarstva jest raznolikost pristupa. Očito je da nedostaje suglasnost oko temeljnog pitanja: kako najbolje izgraditi kubite, osnovne jedinice kvantne informacije. Ova raznolikost pristupa otvara pitanje ometa li tehnološka divergencija napredak ili možda ipak donosi korist razvoju područja. Zašto AI uspijeva brže Logičko pitanje bilo bi zašto AI uspijeva izbacivati lavinu novijih i pametnijih rješenja, a kubitno računarstvo kao kaplju donosi nove, uglavnom teorijske solucije. Prvo, izravna usporedba AI modela i kvantnog računarstva nemoguća je poput usporedbe posjet uređenoj knjižnici i hvatanje prašine u kojoj plešu čestice. Dok se mnogi pitaju zašto razvoj kubita zaostaje za brzim napretkom LLM-ova, odgovor leži u temeljnim razlikama njihove fizičke prirode i operativnih principa. AI modeli, uključujući velike jezične modele, temelje se na klasičnim računalnim arhitekturama. Koriste tradicionalnu binarnu logiku (0 i 1) i rade na hardveru baziranom na siliciju. Ovi modeli obrađuju informacije sekvencijalno ili paralelno koristeći konvencionalne elektroničke sklopove. Kvantno računarstvo i AI modeli Gdje se kvantno računarstvo u teoriji razvoja može razmatrati s AI modelima proizlazi iz njihovih individualnih temelja. Svi veliki jezični modeli koriste slične arhitekture neuronskih mreža, posebice transformere, te primjenjuju tehnike dubokog učenja za obradu i generiranje ljudskog jezika. Ovi modeli prolaze predtrening na ogromnim skupovima podataka koristeći samoupravljano učenje za prepoznavanje jezičnih obrazaca. Koriste mehanizme samostalne pažnje za razumijevanje konteksta i odnosa između riječi, što im omogućuje izvođenje raznih jezičnih zadataka bez posebnog treninga za svaki zadatak. Kako rastu u opsegu, LLM-ovi pokazuju sposobnosti izvan eksplicitnog programiranja, fenomen poznat kao emergentne sposobnosti. Uglavnom, postoji koncenzus ili kako Balašević u pjesmi lijepo kaže: "Sve su to varijante jedne iste pjesme". https://lnkd.in/dFty25ep

Novo iz laboratorija – ljepilo za leđnu moždinu Ozljede leđne moždine su, zna se, neizlječive: ako se ta živčana veza prekine, čovjek je osuđen na invalidska kolica, ako ne i na goru sudbinu. Ozljede su neizlječive, jednostavno rečeno, zato što prekinuta leđna moždina ne može zarasti. Odgovor je točan, ali beskoristan. Pravo pitanje je: „Zašto leđna moždina ne može zarasti?“ Tek kad nađemo odgovor na to pitanje, možemo se nadati lijeku. Dva su osnovna uzroka zašto prekinuta leđna moždina ne može zarasti. Prvi je da na mjestu povrede nastaju slobodni radikali ili, točnije rečeno, reaktivne kisikove vrste (reactive oxygen species, ROS), među kojima prednjači vodikov peroksid, H2O2. Drugi je razlog što na mjestu povrede nedostaje magnezij, a kada tog elementa nema dovoljno, dolazi složenim biokemijskim procesom do stanične smrti koja vodi, jasno je, do odumiranja tkiva. I što sad? Odgovor je jednostavan: na mjesto povrede treba dovesti nešto što će s jedne strane uklanjati reaktivne kisikove vrste, a s druge obogaćivati povređeno tkivo magnezijevim ionima, Mg2+. Za tom su se mišlju poveli kineski znanstvenici te su rezultate svojih istraživanja objavili u časopisu Matter pod naslovom „Self-assembled silk fibroin injectable hydrogels based on layered double hydroxides for spinal cord injury repair“. Iza dugog i kompliciranog naslova krije se jednostavna činjenica: oni su priredili gelove (hidrogelove) koji injektirani („injectable hydrogels“) na mjestu povrede potiču zacjeljivanje leđne moždine. Prva tajna njihova postupka krije se u izrazu „uslojeni dvojni hidroksidi (layered double hydoxides)“. Taj najvažniji, aktivni dio njihova gela, priređuje se zaluživanjem otopine magnezijeva i manganova nitrata. Pri tome nastaju njihovi hidroksidi, ali ne kao odvojeni talozi nego kao jedan kemijski spoj, miješani (dvojni) hidroksid ultratanke lisnate strukture ULDH (ultrathin layered double hydroxide). Da lijek protiv povrede leđne moždine treba sadržavati magnezij, to smo već rekli, ali zašto mangan? https://lnkd.in/dUfVbnFz

TOP 10 NAJUSPJEŠNIJIH PC IGARA PROIZVEDENIH U HRVATSKOJ Igre za PC napravljene u Hrvatskoj su više od dvadeset godina prisutne na svjetskoj sceni, pa smo istražili koji su naslovi i serijali ostvarili najbolje prodajne rezultate svih vremena Sumnjamo da postoji igrač koji nije čuo za Serious Sama ili SCUM, igre koje su na svjetskoj sceni ostvarile iznimno zapažene rezultate, mjerene u milijunima prodanih primjeraka. Iako su možda najbolji primjeri izvrsnosti i kvalitete domaćih autora, ti naslovi nisu jedini koji su stekli slavu na svjetskoj sceni, gdje igre za PC iz godine u godinu postaju sve popularnije. Prilikom pripreme ove teme ostali smo zapanjeni količinom igara koje su hrvatski timovi plasirali na tržište. Stoga smo odlučili izdvojiti deset najuspješnijih naslova i serijala prema prodajnim rezultatima preuzetima sa stranice VG Insights, koja prati statistike na Steamu. Vjerujemo kako navedene brojke nisu stopostotno točne, budući da su neke igre bile dostupne i putem drugih kanala prije dolaska na Valveov servis, no kako su takvi podaci često osjetljivi i djelomično tajni, sve su igre dobile isti tretman. https://lnkd.in/d7Qmj9B3

Asteroid Bennu: Što je (zaista) novo u svemiru? Nedavno je medijima prohujala vijest, koja je našla odjeka i na ovim mrežnim stranicama, da su konačno objavljeni prvi rezultati analize (četiriju) uzoraka asteroida Bennu, koji čine tek mali dio od točno 121,6 grama ulomaka tog nebeskog tijela što su stigli na Zemlju. I onda senzacija: u uzrocima asteroida pronađeno je 13 od 20 aminokiselina koje izgrađuju sve proteine svih živih bića na našem planetu, a usto sve purinske i pirimidinske baze koje nalazimo u molekulama nukleinskih kiselina. Čudna li čuda! Ovu sam rečenicu napisao zato jer sve što se o tome piše, sve oko čega se pravi velika vijest, već je odavno poznato. Prva organska tvar u meteoritu otkrivena je još sredinom 19. stoljeća, a da se u došljacima iz svemira nalaze aminokiseline saznalo se 1969. godine. Tada su naime analizirani uzorci meteorita (ugljičnog hondrita) Murchison koji je pao u Australiji baš u vrijeme kada su se laboratoriji spremali za analizu uzoraka stijena koje je posada Apolla 11 trebala donijeti s Mjeseca. Naknadnom analizom 2009. godine, uz upotrebu mnogo boljih metoda, u uzrocima meteorita Murchison identificirana su 683 organska spoja, dok se njihov ukupni broj procjenjuje na nekoliko milijuna! Među njima su naravno bile i amonokiseline i baze nukleinskih kiselina. I to nas ne bi trebalo čuditi. Ne bi nas trebalo čuditi zbog jednostavne činjenice što i aminokiseline i baze nukleinskih kiselina lako nastaju abiogeno, bez posredstva živih bića. Još je 1960. godine utvrđeno, vrlo jednostavnim pokusom, da purinske i pirimidinske baze mogu nastati polimerizacijom cijanovodične kiseline, HCN. A što se pak aminokiselina tiče, za mogućnost njihovog abiogenog postanka zna se odavno, naime od 1850. godine u kojoj je njemački kemičar Adolf Strecker napravio sintezu tih „cigli života“. Za nju mu začudo nije trebalo ništa drugo osim amonijaka, cijanida, aldehida (ili ketona) i, naravno, vode. Najjednostavniji aldehid je formaldehid (metanal), HCHO, od kojeg nastaje najjednostavnija aminokiselina – glicin. https://lnkd.in/dhsmKBAB

Je li crno vino dobro za krv? Jedno staro vjerovanje, pravo rečeno pučka medicina, kaže da je dobro piti crno vino jer ono jača krv. Ne jača krv dakako alkoholom, nego željezom u kojem ga ima na pretek. Da to nisu samo prazne priče neka nas uvjeri činjenica da su nekoć (ne znam da li i sada) dobrovoljnim davateljima nakon vađenja krvi davali čašu crnog vina. Ne treba znati mnogo fiziologije, pa zaključiti: u krvi se najteže obnavljaju eritrociti, eritrociti sadržavaju hemoglobin, a hemoglobin željezo. Ne potječe li, konačno, i boja vina od željeza, jer trovalentno željezo (Fe3+) je crveno, a može poprimiti sve nijanse crvenog i smeđeg jer se taj ion, Fe3+, može vezati za molekule, recimo vinske kiseline i tanina, i pritom promijeniti boju. No znanost se ne bavi onime što nam se čini, što može biti ili onime u što želimo ili ne želimo vjerovati, nego onime što jest. Možemo u boji vina vidjeti boju željeza i njegovih soli, možemo se poslije čaše vina zarumeniti, ali čega ima a čega nema u vinu odgovor može dati samo kemijska analiza. I što ona kaže? Ima li u crnom vinu željeza? https://lnkd.in/dxx_6YaQ

Ulazak u svijet investiranja uz Bug i BFS 2025 Početkom veljače održava se Bug Future Show (vidimo se 6. veljače u Mozaik Event Centru u Zagrebu?), ove godine pod motom Expanding the Value, pa smo time motivirani za temu broja priredili veliki vodič kroz najbolje mobilne aplikacije za investiranje. Iako je na više mjesta u temi istaknuto upozorenje o rizicima, želim to naglasiti ponovno i ovdje – sva su investicijska ulaganja rizična, i prvo se jako dobro informirajte (tome najviše i služi naša tema broja), i tek potom uložite onaj iznos novca za koji vam kasnije neće biti žao čak i ako ga izgubite. To je za svakog od nas najsigurnija zaštitna mjera. Nekada je baratanje s viškom novca djelovalo jednostavno, postojala je oročena štednja sa solidnim kamatama, i činilo se da se pritom ne može pogriješiti. Ali i tada su se događale neočekivane inflacije ili slučajevi poput Ljubljanske banke, kada su i naši roditelji znali ostati bez svega. Realno je sve rizično – premda imali novac pohranjen u najsigurnijem sefu, svaki dan gubi na vrijednosti jer ga nagriza inflacija. Plemeniti metali bolje se nose s inflacijom, ali treba voditi brigu oko čuvanja ili platiti da ih netko drugi čuva, a i prodajna cijena bitno se razlikuje od kupovne, pa bez dugoročnog pohranjivanja u startu smo u minusu. Za izravno kupovanje ili trgovanje vrijednosnim papirima treba imati posrednike (brokere), i znati se time baviti. S kriptovalutama je nešto lakše, ali samo za one koji dobro razumiju taj svijet… Tko ne zna puno i želi jednostavnost, izabrat će aplikacije za investiranje, odnosno online platforme, koje nude sve nabrojano (i više od toga), ali tako da one "u naše ime" odrađuje sve faze, od kupnje, preko trgovanja, do prodaje. Kada preko njih kupujemo dionice ili plemenite metale, te dionice ne glase na naše ime, a niti kupljeno zlato možemo preuzeti i staviti u džep, također, tamo kupljeni bitcoin ne možemo prebaciti u svoj osobni kriptonovčanik. Sve što smo kupili unutar neke aplikacije, možemo samo prodati preko te aplikacije, i potom prebaciti novac na svoj račun. Mogu li one zakazati u nekom slučaju, pa da ne možemo do svojeg novca? Sigurno se može i to dogoditi, kao što i neka banka može propasti, pa se zato u našoj temi broja bavimo aplikacijama koje su pod nadzorom nadležnih državnih regulatora (kao što su i banke i druge financijske institucije), koji ulagačima jamče odštetu do nekog iznosa kroz njihov sustav kompenzacije ili zaštite investitora u slučaju insolventnosti. Jasno, sustav zaštite ulagatelja ne štiti od tržišnih rizika ulaganja na tržištu kapitala i to treba imati na umu kada se odlučite baviti investiranjem preko specijaliziranih platformi. https://lnkd.in/d5uWqWYM